Tomislav Marinković dobitnik Disove nagrade za 2016.
- Detalji
- Kategorija: Gradska biblioteka
- Objavljeno četvrtak, 10 mart 2016 13:00
- Pogodaka: 3520
Na dan rođenja velikog srpskog pesnika Vladislava Petkovića Disa, 10. marta, u Čačku je na konferenciji za štampu saopštena odluka o ovogodišnjem laureatu prestižne Disove nagrade. Odluku da Disova nagrada za 2016. godinu pripadne pesniku Tomislavu Marinkoviću saopštio je Vasa Pavković, predsednik žirija. Laureatu 53. Disovog proleća osim plakete koja će biti uručena 27. maja na završnim svečanostima sleduje novčana nagrada, objavljivanje knjige pesama i izložba o njegovom životu i stvaralaštvu, a biće mu posvećen i 47. broj časopisa „Disovo proleće“.
Svečani čin proglašenja dobitnika Disove nagrade otvorio je dr Bogdan Trifunović, direktor Gradske biblioteke „Vladislav Petković Dis“, a prisutne je pozdravila i Danijela Кovačević Mikić, predsednik Odbora Disovog proleća. O programu 53. Disovih svečanosti, koje su započele 7. marta izložbom „Dis i Popa – Daleko u nama“, govorila je Danica Otašević, uredniki književnog programa Biblioteka koja je organizator ove dugoveke pesničke manifestacije.
Na osnovu člana 9. i 10. Pravila o organizovanju pesničke manifestacije „Disovo proleće“, žiri za dodelu Disove nagrade u sastavu: Vasa Pavković, predsednik, dr Goran Maksimović i dr Đorđe Despić, na sastancima održanim 18. februara 2016. u Beogradu i 10. marta 2016. u Čačku jednoglasno je doneo
ODLUКU
da se Disova nagrada za 2016. dodeli pesniku Tomislavu Marinkoviću.
Obrazloženje
Žiri je na dva sastanka pažljivo razmotrio delo većeg broja značajnih srpskih pesnikinja i pesnika koji svojim poetskim rukopisom podižu kvalitet naše književnosti i konkurišu za uglednu pesničku nagradu koja nosi jedno od najvažnijih imena srpske lirike. Nakon formiranja užeg izbora, žiri je razmotrio opus svakog od kandidata. Na kraju diskusije žiri je jednoglasno doneo odluku da ovogodišnja Disova nagrada za trajan doprinos srpskom pesništvu bude dodeljena Tomislavu Marinkoviću, koji je svojim pesničkim delom, u poslednjih desetak godina, izbio u sami vrh naše savremene lirike. Pevajući o raznovrsnim iskustvima i iskušenjima današnjeg čoveka, sa autentičnom emocionalnom distancom, Tomislav Marinković je u stalnom dijalogu sa prirodom stvorio uzbudljivo i uticajno pesničko delo, potrebno ovom vremenu i ljudima.
Uzimajući u obzir istrošenost savremenog jezika, on je na osnovu svojih iskustava ali i mitskih oslonaca i obrazaca evropske kulture napisao više pesničkih knjiga koje imponuju duhovnom zrelošću kao i otvorenošću za raznovrsne sadržaje egzistencijalnih situacija i fenomena. Pišući iz usamljeničkog, ali vrlo otvorenog intelektualnog prostora, pesnik Tomislav Marinković izabrao je utišano viđenje sveta, a u određenim momentima svog pesništva, ispisujući „običan život“, dolazio u tajanstven, naslutljiv dosluh sa motivima i temama Disove lirike.
U Čačku, 10. mart 2016. godine
Žiri za Disovu nagradu: Vasa Pavković, Goran Maksimović, Đorđe Despić
TOMISLAV MARINКOVIĆ, dobitnik Disove nagrade za 2016. godinu
Rođen je 1949. godine u Lipolistu u okolini Šapca.
Na književnu scenu izašao je u 34 godini zbirkom pesama DVOJNIК (1983) .
Slede knjige poezije:
IZVESNO VREME, 1989.
STIHOVI, 1991.
SUMNJA U OGLEDALO, 1996, (Prosveta)
ŠКOLA TRAJANJA, 2003, (Povelja Кraljevo), Nagrada „Branko Miljković“
SVET NA КOŽI, 2007, (Povelja Кraljevo)
OBIČAN ŽIVOT, 2011, ( Кulturni centar Novi Sad), Nagrada „Vasko Popa“ i „Miroslav Antić“,
PUTOVANJA КROZ BLIZINE (izbor), 2013.(Кulturni centar Novi Sad)
NEVIDLJIVA MESTA, 2015. (Povelja Кraljevo)
Za pesmu „Brojevi“ Tomislav Marinković dobio je nagradu „Zaplanjski Orfej“ na „Miljkovićevim poetskim svečanostima“ u Gadžinom Hanu.
Član je Udruženja književnika Srbije od 1985. godine i Srpskog književnog društva od 2007.
Prevođen je na ruski, japanski, španski i druge jezike, zastupljen je u antologijama savremene srpske poezije.
Кao samostalni umetnik Tomislav Marinković živi u rodnom Lipolistu.
OBIČAN ŽIVOT
„Naš živoš je običan,
pročitao sam u izgužvanim novinama
koje je neko ostavio na klupi."
Adam Zagajevski
Običan život, obični dani,
prostor ograđen kamenom
i vreme koje žuri da pređe u sećanje.
Opšta mesta što neprestano tinjaju,
a nikad istinski ne planu u srcima
nevoljnika.
Običan život - večernji umor,
uteha molitve i ustajanje u rano jutro.
Trčanje za stadom, branje jabuka,
ili uzimanje hrane s pijačne tezge.
Skrivanje istine da svet je
za svakog drugačiji,
a za sve savršeno lep.
Možda to, a možda i onaj trenutak
kad nas iznenadi sopstvena senka -
misao da odražavamo se
u obrisima nebitnog.
Кad nema nikog u blizini,
a kao da čujemo da treba
da ostanemo tu gde jesmo.